Životna priča Eduarda Alvesa da Silve vrlo lako bi mogla biti dobra podloga za filmski scenarij u kojem siromašni dječak iz predgrađa Rija zahvaljujući velikom talentu i silnom odricanju doseže planetarnu popularnost.

Dosadašnji dio karijere hrvatskog Brazilca doista je splet sretnih okolnosti te silnog truda i odricanja. Zagrebačko tlo prvi je puta dotakao krajem 1999. godine kada je u društvu menadžera Suzana i Leandra, još jednog mladića željnog izlaska iz anonimnosti stigao u Dinamo na probu. "Užasno sam se osjećao tada. Prvi puta sam se susreo sa hladnoćom i snijegom, a najviše mi boljela usamljenost. Ipak, tješila me spoznaja kako mnogi moji sunarodnjaci nastupaju u Ukrajini i Rusiji i vjerojatno im je puno teže nego meni" - rekao je kasnije o svojim prvim zagrebačkim dojmovima. I dok je Leandro ubrzo proglašen neperspektivnim kadrom za Dinamo i vratio se u domovinu Carioca, za Eduarda su se kod Zlatka Canjuge zauzeli Goran Bradić i Guido Prister. Maksimirski administrativni dvojac ishodio je priliku za Eduarda, koju ovaj nije ispustio.

U počecima je stanovao kod Pristera, a prvi trener koji je preuzeo brigu o njemu bio je Đuro Bago, tadašnji trener kadetske momčadi Dinama. Prvoj se momčadi približio nakon staža u juniorima kod Džeme Mustedanagića. Tada mu na pripremama u Švicarskoj priliku ponudio Ćiro Blažević. Želja za nastupom u dresu seniora bila je toliko izražena da je Dudu čak skrivao ozljedu. Ipak, protiv prirode nije se moglo. Mladog napadača čekala je operacija, a potom i "kaljenje" u Interu iz Zaprešića.
Deset golova u 15 nastupa bila su karta za povratak u Dinamo, gdje ga je na klupi dočekao Nikola Jurčević. Prvi nastup stigao je u pobjedi nad Hajdukom 4:1 u Superkupu. Te sezone Eduardo je izborio mjesto u prvom sastavu, a stigao je i poziv u mladu reprezentaciju, koju su čekali kvalifikacijski nastupi za odlazak na EP u Njemačku.