Od svih država stvorenih raspadom multietničkih saveza kao što su Jugoslavija i Sovjetski Savez, najdublji su trag u nogometu ostavile Hrvatska i Češka. Dok je Češka dogurala do finala Europskog prvenstva 1996. u Engleskoj i do polufinala na prošlom Euru u Portugalu, Hrvatska je osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, završivši natjecanje kao najbolja europska momčad ne računajući domaćina.
Nakon osamostaljenja, Hrvatska se plasirala na šest od sedam velikih natjecanja za koja se borila, a samo ju je jedan gol dijelio i od onog šestog, Europskog prvenstva 2000. Tada je odlučujući dvoboj protiv Srbije i Crne Gore u Zagrebu okončao s 2:2, a bilo kakva pobjeda bila bi nas odvela u Belgiju i Nizozemsku.
U svim kvalifikacijama od 1994., Hrvatska nikad nije izgubila utakmicu kod kuće, a i u gostima ima fantastičan učinak sa samo šest poraza u 13,5 godina. S takvom bilancom, Hrvatska je među kraljicama europskih kvalifikacija, no učinak na završnicama je manje blistav. Ako izuzmemo legendarnu generaciju Vatrenih na čelu s Miroslavom Blaževićem, koja je 1996. došla do četvrtfinala Eura, u kojemu je nepravedno poražena od kasnijeg prvaka Njemačke, te 1998. do trećeg mjesta na Mundialu, nijedna hrvatska momčad nije prošla prvu fazu velikog natjecanja.

Teško na završnicama

To je doista poražavajući podatak. Još neugodnije zvuči spoznaja da je od utakmice s Nizozemskom za treće mjesto u Francuskoj, prije malo manje od deset godina, Hrvatska na završnicama dobila samo jednu od devet utakmica: Italiju s 2:1 u Japanu i to pukom srećom i uz sudačku pomoć. Četiri smo utakmice remizirali i četiri izgubili. Hoćemo li u Austriji i Švicarskoj biti uspješniji?