Piše: Vladimir Zrinjski

Kad je Niko Kovač kao dijete gastarbajtera na igralištu blizu zgrade u Zapadnom Berlinu u kojoj je živio s porodicom udario nogom loptu, nije mogao ni sanjati da će to neugledno igralište u gastarbajterskom kvartu odrediti njegov život. Hrvatski i turski dječaci tu su igrali nogomet dok su njihovi očevi radili na berlinskim gradilištima. Bilo je to vrijeme kad je Zapadni Berlin bio grad usred neprijateljske Istočne Njemačke opasan zidom, minskim poljima i bodljikavom žicom. Vlada tadašnje Zapadne Njemačke davala je posebne olakšice ljudima koji su pristajali živjeti u Zapadnom Berlinu. U takvom gradu odrastala su braća Kovač.

Tridesetak godina kasnije, Niko Kovač se kao kapetan hrvatske nogometne reprezentacije polako oprašta od profesionalnog bavljenja nogometom, od onoga što je njegov obični, gastarbajterski život pretvorilo u impresivnu i živopisnu karijeru kojoj se divi cijela Hrvatska, a njega učinilo uzorom tolikoj djeci koja već od malih nogu, na lokalnim igralištima i livadama, sanjaju isti san.
Nikino berlinsko djetinjstvo bilo je prije svega obilježeno nogometom. Osim što je lopta za njega i njegovog brata Roberta svakodnevno bila najvažnija i, zapravo, jedina igračka, u obitelji su se redovito gledale i utakmice Bayerna. Kad je navršio devet godina, roditelji su Niku upisali u nogometnu školu lokalnog Rapid Weddinga, a uskoro mu se na treninzima pridružio i Robert.