Piše: Vladimir Zrinjski

Više od 12 godina prošlo je otkako je Dario Šimić, tada perspektivni branič zagrebačkog Dinama i jedna od najvećih hrvatskih nogometnih nada, prvi put obukao dres nacionalne nogometne reprezentacije. Dogodilo se to u Zagrebu, na stadionu u Kranjčevićevoj, po hladnom vremenu, a protivnik Hrvatskoj bila je ambiciozna i tvrda momčad Republike Koreje koja je bila na malenoj turneji po Europi. U utakmici koju je obilježio Vlaovićev hat-trick i uvjerljiva pobjeda Hrvatske od 3:0, Šimić je ušao dvadesetak minuta prije kraja, zamijenivši Igora Štimca. Nije ni slutio da će 150 mjeseci kasnije u obližnjem Mariboru sve oči biti uprte u njega i da će se, više nego o prijateljskoj utakmici sa Slovencima, pričati o njegovom velikom jubileju – stotom nastupu za "Vatrene".

Godine napora, rada, treninga i velikih utakmica popločale su Darijev put do ovakvog uspjeha. Izgradio je poštovanja vrijednu karijeru u Italiji, prošavši velikane kao što su Milan i Inter te gotovo neprestano bio standardan i pouzdan u reprezentaciji. Naravno, nije sve uvijek bilo blistavo. U posljednje vrijeme puno se govorilo o njegovoj slaboj formi i neigranju u Milanu te sezoni na relaciji klupa-tribine, ali Dario je bez problema zadržao prisebnost i koncentraciju. Mirno je pričekao ljeto i konačni rastanak s Milanom, proučio sve pristigle ponude te odselio malo zapadnije, u Kneževinu, postavši treći Hrvat u Monacu, uz Jerka Leku i Nikolu Poldrugača.


U Engleskoj samo "promatrač"

Darijev nogometni put počeo je klasično - na maksimirskim travnjacima, u mlađim Dinamovim kategorijama, gdje stotine dječaka dolaze na prvo okupljanje s istim snom – jednom u budućnosti zaigrati za Dinamo. Ne samo da se Dariju taj san ostvario, već je  1992. godine na utakmici s Varteksom postao i najmlađi debitant u povijesti Dinama, zaigravši u prvoj postavi s navršenih 16 godina.
Četiri godine kasnije, tadašnji izbornik reprezentacije Miroslav Blažević krenuo je u potragu za talentima, jer je postalo jasno da nacionalna vrsta užurbano treba svježu krv. Šimić je bio jedan od onih na koje se ozbiljno računalo, a poziv u reprezentaciju počeo je otvarati i druga vrata.

Svoje prvo veliko natjecanje, Euro u Engleskoj '96, Šimić je uglavnom gledao s klupe, skupljajući iskustvo. Nastupio je tek u onoj nesretnoj utakmici s Portugalcima, kada je pričuvna postava Hrvatske ispraćena s tri pogotka u mreži, nakon što se već kvalificirala za drugu rundu. No, uslijedila je "vatrena eksplozija" u Francuskoj i povijesno treće mjesto na SP-u, na kojemu je bio nezamjenjiv. Naravno, u prilog mu je išlo to što je cijeli svijet s divljenjem promatrao nove "zvijezde" na nogometnom nebu, jer hrvatski su reprezentativci redom počeli pobuđivati interes svih većih klubova.