Kada je 2005. godine pokucao na vrata momčadi iz Maksimira, malo tko je u Ognjenu Vukojeviću vidio nogometaša koji bi mogao postići više od statusa "solidan". Prije toga imao je neuspješnu avanturu u belgijskom Lierseu, koja je trajala samo šest mjeseci. No, sudbina je uplela prste i od karijere Ognjena Vukojevića napravila priču koju lako možemo nazvati  "američki san".
Mnogi su sumnjali da će od njega ikada biti igrač vrijedan pažnje. Borbenost i trku mu nisu mogli zamjeriti, ali igra prema naprijed događala se samo sporadično. No, to nije ni bilo potrebno u nogometnoj filozofiji Branka Ivankovića. Ovaj je stručnjak uvijek volio radilice na sredini travnjaka, a u Vukojeviću je dobio upravo to.
Beskompromisnog borca spremnog da utakmicu završi s nekoliko desetaka klizećih startova i preko deset pretrčanih kilometara.
- Ne očekujte od mene da igram kao Luka Modrić - rekao je jednom prilikom kada su mu neki zamjerali suviše defenzivnu igru. No, to je bila njegova nogometna filozofija. Uostalom, ona mu je osigurala mjesto u Dinamu, s kojim je osvojio niz trofeja u tri sezone, a i donijela ugovor u još većem Dinamu – onom iz Kijeva.


Ne samo maratonac

Sve je počelo u rodnom Bjelovaru. Isticao se još od najmlađih kategorija. Kada je matični klub odveo u 2. ligu, kao najbolji igrač i strijelac, bilo je jasno da je prerastao okvire Bjelovara. Priliku je dobio u Varteksu, ali oni su ga se brzo odrekli i prepustili Slaven Belupu. Bio je standardan igrač u Koprivnici, a paralelno s nastupima u Slavenu dobio je priliku u mladoj reprezentaciji. 
Unatoč osrednjem učinku u Lierseu, Dinamo je prepoznao u njemu potencijal i doveo ga u svlačionicu podno južne tribine. Svakim danom je napredovao i ubrzo postao standardni igrač, a prošle sezone i vrlo plodan strijelac (11 golova u prvenstvu!). Ni Slaven Bilić nije ga zaboravio. Ubrzo stiže poziv u seniorsku reprezentaciju, a kao kruna karijere došao je nastup na nedavno završenom Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj.