Piše Vladimir Zrinjski

Tko zna bi li Atletico iz Madrida ove sezone doživio nekoliko blistavih europskih trenutaka i sada ponovno lovio plasman u Ligu prvaka, da njihov lider u napadu, Urugvajac Diego Forlan, nije prije dvadesetak godina izbjegao obiteljsku tragediju i odlučio krenuti stopama oca nogometaša.

Rođen u Montevideu i odgajan u obitelji u kojoj je strast prema nogometu bila gensko naslijeđe (otac urugvajski reprezentativac, djed također nogometaš), Diego je, naime, neočekivano postao zaljubljenik u tenis. Kao jednome od najboljih u svojoj kategoriji, predviđala mu se zavidna karijera u "bijelom sportu", sve dok mu sestra Alejandra nije doživjela prometnu nesreću koja ju je bacila u višemjesečnu komu, a njezinog dečka koštala života. Šokiranom Diegu, iako još dječaku, taj je događaj u potpunosti izmijenio poglede na budućnost i "mali" je, uz svesrdnu podršku oca i majke, reket i lopticu odlučio zamijeniti kopačkama i nešto većom loptom.

Samo desetak godina kasnije, talentirani napadač ostvaruje nešto što i onima, koji su loptu u naručje dobili još "u pelenama", nikad neće poći za rukom – potpisuje ugovor za Manchester United. Sportski duh i volja za radom neobično brzo lansirali su ga u zvjezdane krugove, a južnoamerička juniorska karijera okrunjena s učinkovitim profesionalnim startom u Independienteu (u 3 sezone 40 golova) afirmirala ga je kao nezaobilaznog potencijala. Kako se nogometna Europa i inače "lijepi" za egzotične "wunderkindove", odlazak u Englesku nije nikog previše iznenadio.


Polugolo trčkaranje

No, jednako tako nije iznenadilo ni vrijeme koje je Forlanu bilo potrebno da se prilagodi na otočki stil igranja. Mjesecima i mjesecima tražio se i dobivao prilike za dokazivanje, ali gol ga naprosto "nije htio". Novinari su ga već polako počeli ismijavati i smišljati mu one iritirajuće engleske nadimke, sve dok napokon nije zatresao mrežu u utakmici Lige prvaka protiv Maccabija Haife.

Na Old Traffordu nije se u naredne dvije sezone previše nazabijao (tek 17 golova), ali je, kad bi mu Ferguson dao priliku, oduševljavao nekim svojim potezima, posebice razornim volejima, koji su ga i učinili poznatim široj javnosti. Kad bi mu dobro "sjelo", golmani ne bi imali nikakve šanse. Osim toga, krasi ga i kvaliteta da jednako dobro igra s objema nogama, čime dobiva na brzini i okretnosti.