Piše Ozren Podnar

Dok je Manchester United prošao s lakoćom u svoje četvrto i drugo uzastopno finale Lige prvaka, Barcelona je do Rima stigla uz mnogo muke, a i uz rijetko viđenu pomoć norveškog suca Ovreboa.

Oslabljeni Arsenal, koji već 15 mjeseci igra bez glavnog kreatora Tomaša Rosickog, a i najčešće i bez Eduarda da Silve, nije bio dostojan suparnik Manchester Unitedu u engleskom polufinalu. Paradoksalno, bolje je prošao na gostovanju na Old Traffordu, kad je poražen samo s 1:0 i to zahvaljujući nekolicini senzacionalnih obrana Manuela Almunije.

U uzvratu, ono malo neizvjesnosti raspršeno je u 8. minuti, kad je Koreanac Park doveo Crvene vragove u vodstvo, a tri minute kasnije, nakon 0:2 u režiji Cristiana Ronalda, nadu u preokret u srcima Topnika zamijenio je strah od katastrofe.
Arsene Wenger iskreno se nadao da će njegovi nadmašiti sami sebe u revanšu, jer samo je tako moguće shvatiti njegovu izjavu da mu je poraz od 1:3 "najveće razočaranje u karijeri". S obzirom na općepoznatu razliku u kvaliteti njegove i Fergusonove momčadi, njegova su nadanja bila posve neutemeljena.

Drugo, mnogo izjednačenije polufinale između Barcelone i Chelseaja donijelo je polemiku koja će vječno trajati, kao i pitanje je li bio regularan treći gol Engleza na finalu Mundiala 1966. protiv Njemačke. Chelsea je bila teško oštećena u uzvratu, jer joj nisu dosuđena tri jedanaesterca, a možda i pet, ako ubrajamo kontakte lopte s rukama Barcinih braniča. Igrači engleskog doprvaka bili su izvan sebe od bijesa i nevjerice, pa su pale i teške riječi i geste na račun norveškog "lakrdijaša".