Piše Carlos Alonso

Radujte se, ljubitelji nogometa, jer 7. svibnja na rasporedu je još jedan spektakularni španjolski el clasico! U Madridu će se odmjeriti Real i Barcelona u susretu koji bi mogao odlučiti tko će biti prvak za 2007/08.
El clasico je naziv koji u hispanskom svijetu znači isto što i naš derbi. U Argentini je to Boca – River, u Urugvaju Nacional – Penarol, u Čileu Colo Colo – Universidad Catolica, a u Španjolskoj Real – Barcelona, derbi svih derbija. Radi se o klubovima iz dvaju najvećih španjolskih grada, kao i o dva od najuspješnijih i najpopularnijih klubova u svijetu. Barcelona je oduvijek, a posebno u vrijeme Francove diktature (1939.-1975.) bila nositelj katalonske kulture i simbol otpora centralističkim tlačiteljima, dok je Real pratila reputacija ambasadora režima.Suparništvo traje od prvog španjolskog prvenstva održanog 1928/29, uzbudljive trke koja je okončana pobjedom Barcelone.

Prijevara s Di Stefanom

Na prijelazu četrdesetih na pedesete Real je bilježio prosječne rezultate, dok je Barca osvojila četiri prvenstva u šest godina. Prekretnica je nastupila 1954., kad je Real uz pomoć režima došao do transfera Alfreda Di Stefana, Argentinca koji je nastupao u Millonariosu, u ilegalnoj kolumbijskoj ligi izvan FIFA-inog sustava. Barcelona je potpisala ugovor s Di Stefanom i pribavila njegovu ispisnicu od River Platea, kluba koji je držao igračeva prava, no Real je dogovorio transfer s Millonariosom. Iako Realov dogovor pravno nije vrijedio, jer su Kolumbijci prema FIFA-i bili "ilegalci", Španjolski je nogometni savez proglasio i Real i Barcu ravnopravnim vlasnicima Di Stefana te je odredio da ovaj ima naizmjence igrati jednu sezonu za Barcu, drugu za Real.
Tada je Barcelona demonstrativno u cijelosti odustala od Di Stefana, a ovaj je preporodio madridski klub i učinio ga najvećim na svijetu.
Dakako, tada je Realov predsjednik bio glasoviti Santiago Bernabeu, inače Francov istomišljenik i ratni drug iz Građanskog rata, pa je Real imao povlastice na svim poljima.
Mada se snažna Barca u španjolskim okvirima još nekoliko godina ravnopravno nosila sa strahovito ojačanim Realom, Kastiljanci su osvojili pet uzastopnih Kupova prvaka, a u šezdesetima potpuno zavladali domaćom scenom. Kad državni prvak nije bio Real, bio je to Atletico - inače prethodni Francov najdraži klub - dok je Kataloncima pripao tek poneki kup, zvan Copa de generalisimo (Kup velikog generala).
Frustracije su u Kataloniji rasle, jer se ni na nogometnom terenu nije uspijevala nositi s pomahnitalim centralizmom. Stoga je s osobitom radošću dočekana pobjeda nad Realom u finalu kupa 1968. na Santiago Bernabeuu, kad je osobno Franco s gorkim smiješkom predao pokal sa svojim imenom Barcinom kapetanu i Kataloncu Olivelli.

Adios, Franco

Kad je Franco već bio star i ozbiljno bolestan, njegov je željezni stisak nad španjolskim društvom lagano popustio. Predvođena Johanom Cruyffom Barca je 13. veljače 1974. svladala Real u Madridu s 5:0 i osvojila naslov nakon 14 godina. Camp Nou je bio poprište prvog katalonskog slavlja kad je 1975. objavljena vijest o diktatorovoj smrti, a idućih je desetljeća Barcelona uspostavila ravnotežu u sportskom uspjehu i u materijalnom statusu.
Najuspješnija se moderna Barcina era, od početka osamdesetih do 1996., podudarila s vlašću nacionalno tolerantnije socijalističke stranke PSOE pod vodstvom Felipea Gonzaleza.